Prelistavajući staru štampu neretko se nailazi na članke o mačevalačkim dvobojima. Ustvari kao oružije je češće korišćena sablja, valjda zbog toga što je spadala u zvanično vojno naoružanje, a koje je od nastanka Vršca igralo dominantnu ulogu i u civilnim duelima.
Najstariji duel
Na grbu grada Grb nalazi se detalj banatskog ustanka s kraja 16. veka –ruka koja drži sablju. Pa da pojasnimo odkud oružije tu.Turska osvajanja polovinom 16. veka je rezultirali su osvajanjem današnjeg Banata i rumunske teritorije već 1551. Poslednji je pao Temišvar godinu dana kasnije i tada je ustanovljen Temišvarski pašaluk. 40-tak godina kasnije došlo je do banatskog ustanka i to je prvi ustanak protiv Turaka, koji je trajao pet meseci. Ustanak je pokrenula Pravoslavna crkva, a ustanici su bili pomagani u oružjem od strane Lugoškog bana, Đorđa Palotića. I tu se odigrao dvoboj u martu
1594. ispod Vršačke kule između turskog Arslan bega i predvodnika srpskih ustanika, Janka Lugošana Halabure (pretpostavka poreklom iz Lugoša, na šta asocira njegovo prezime). Halabura je u dvoboju porazio turskog zapovednika tako što mu je sabljom odsekao glavu. Primer ovog dvoboja pokazuje kako su dvojica megdandžija su u ličnom obračunu spasla mnogo života svojih vojnika, što njihove istorijske uloge čini još značajnijim. Pobednik u dvoboju, izazvani Janko Lugošan Halabura, poginuo je samo nekoliko dana kasnije u bici kod Parte. U septembru je ustanak ugušen u krvi.
Ustanici su bili daleko malobrojniji od turske vojske i sebe se hrabrili nošenjem svetosavskih zastava. Kako su pokazivali veliku hrabrost i snažan otpor usledila je odmazda. Sinan paša je tražio da se mošti Sv. Save koje su ležale u Mileševi 350 godina donesu u Beograd i 27. aprila su spaljene na Vračaru
Ustanici su bili daleko malobrojniji od turske vojske i sebe se hrabrili nošenjem svetosavskih zastava. Kako su pokazivali veliku hrabrost i snažan otpor usledila je odmazda. Sinan paša je tražio da se mošti Sv. Save koje su ležale u Mileševi 350 godina donesu u Beograd i 27. aprila su spaljene na Vračaru
Jedna poduža vršačka priča
Dana 28. jula 1886. godine, Udruženje za negovanje mađarskog jezika organizovalo je celodnevni izlet u šumi. Izletište se nalazi daleko od grada, oko sat i po vremena hoda po padinama brega. Društvo se u ranim jutarnjim časovima okupilo u Gradskom parku, te je u manjim grupama krenulo prema strmom brdu. Ovakve su izlete posebno voleli mladi, zbog mogućnosti da budu zajedno od jutra do mraka.Bilo je oko pedesetak izletnika, među njima sam bio i ja sa pet ili šest prijatelja, zatim dva oficira honvedske pešadije: vodnik Laslo Šipoš i poručnik F. F., i naposletku grupa devojaka u pratnji majki i tetaka. Glavni organizator zabave bio sam ja, ali se ne sećam ko mi je ukazao tu čast.
Društvo Lazarević-Feher nije pošlo sa nama, nije ni bilo pozvano; ipak je to bila zabava namenjena običnom građanstvu. Bio sam član kako navedenog društva, tako i društva porodica koje su posedovale zemlju u inostranstvu, usled čega sam bio prinuđen da slušam o sitnim pakostima i od jednih i od drugih. Ni od husarskih oficira niko nije došao, što se kasnije ispostavilo kao problem, jer da je među nama bio neki viđeniji vojni oficir mnogo toga bi pošlo drugim tokom.
Izletište je bila jedna romantična čistina u šumi, na kojoj su bile šumareva kuća, krčma, kao i jedan drveni ambar u koji su se izletnici mogli skloniti u slučaju lošeg vremena. Kada smo stigli na odredište, onako još zadihani počeli smo da plešemo. Sve se to odigravalo pre vremena za ručak. Ples sam započeo sa Anom Getman, zgodnom, krupnom i temperamentnom devojkom iz jedne prestižne vršačke porodice. Bio sam u dobrim odnosima sa njenom porodicom, usled čega sam, zajedno sa svojim starijim bratom Jožijem, u njihovoj kući bio redovan gost.
Društvo Lazarević-Feher nije pošlo sa nama, nije ni bilo pozvano; ipak je to bila zabava namenjena običnom građanstvu. Bio sam član kako navedenog društva, tako i društva porodica koje su posedovale zemlju u inostranstvu, usled čega sam bio prinuđen da slušam o sitnim pakostima i od jednih i od drugih. Ni od husarskih oficira niko nije došao, što se kasnije ispostavilo kao problem, jer da je među nama bio neki viđeniji vojni oficir mnogo toga bi pošlo drugim tokom.
Izletište je bila jedna romantična čistina u šumi, na kojoj su bile šumareva kuća, krčma, kao i jedan drveni ambar u koji su se izletnici mogli skloniti u slučaju lošeg vremena. Kada smo stigli na odredište, onako još zadihani počeli smo da plešemo. Sve se to odigravalo pre vremena za ručak. Ples sam započeo sa Anom Getman, zgodnom, krupnom i temperamentnom devojkom iz jedne prestižne vršačke porodice. Bio sam u dobrim odnosima sa njenom porodicom, usled čega sam, zajedno sa svojim starijim bratom Jožijem, u njihovoj kući bio redovan gost.
Ana je u to vreme bila najviđenija devojka u gradu. Nije bila posebno lepa, ali u životu sam upoznao malo devojaka koje su bile toliko privlačne muškarcima, kako mlađima, tako i starijima.Podijum za ples je bio pun prašine, pa je Anina pratilja, koja je skakanje na prazan stomak smatrala čistom ludošću, Ani zabranila dalje plesanje. Istog trenutka Ani je prišao Laslo Šipoš, te je zamolio za ples. Devojka, koja je bukvalno ostala bez daha, glavom i rukom je odmahnula dajući mu do znanja da neće da pleše. Ovo odmahivanje glavom jednog je čoveka koštalo života, drugog karijere, a trećeg je smestilo u zatvor. Ali vratimo se tačnom sledu događaja. Otišli smo da ručamo pod krov ambara, gde sam primetio da je Šipoš, koji je sedeo preko puta, namršten i ogorčen. Upitao sam ga šta je uzrok tome, na šta mi je odgovorio:
– Danas sam prvi put u životu „dobio korpu“. Ali osvetiću se ja već zbog toga!
Želeo sam da ga umirim, pa sam mu predložio naknadu u slučaju da je stvarno uvređen.Vodnik mi je na to odgovorio da mu ne treba posredovanje, već da će on sve sam da reši. Skrenuo sam mu pažnju da mi je kao organizatoru obaveza da zaštitim prisutne žene. Time nam se razgovor zavšio. Svemu tome nisam pridavao veliki značaj.
Posle ručka je ponovo došao red na ples. Šipoš mi je je prišao, želeći da razgovaramo, pa smo se udaljili pod krošnje obližnjeg drveća. Vodnik je i za vreme razgovora posmatrao plesače. Lice mu se odjednom ozarilo, a potom je uzviknuo:
– Moj prijatelj me je osvetio!
Ono što se u međuvremenu dogodilo je da je poručnik F. F. zamolio Anu za ples, i pošto su plešući obišli polovinu podijuma, gurnuo je među zabezeknute sluge kod mesta na kojem je stajalo posluženje. Potom se okrenuo da ode, ali ne pre nego što joj je rekao:
– Ovde vam je mesto, a ne u društvu gospode!
Vidno potresena, prebledela devojka se sama vratila u društvo. Nastala je konfuzija, ali ja i dalje nisam znao šta se tačno dogodilo. Jedan od prijatelja mi je sve ispričao, na šta sam rekao oficirima:
– Čestitam oficirskom koru na junačkom delu!
Prijatelji sa kojima sam porazgovarao o nemilom događaju, složili su se sa mnom da dva „gospodina“ ne mogu da ostanu sa nama u društvu, a ja sam na sebe preuzeo da im to dam do znanja. Rekao sam im doslovce sledeće:
– Kada smo na današnju zabavu pozvali mladu gospodu, pošli smo od pretpostavke da su svi oficiri džentlmeni. Sa žaljenjem smo se uverili da postoje izuzeci. Organizator zbog greške traži oprost od cenjene publike, a gospodu oficire molim da napuste ovo društvo.
Dva mlada vojnika bila su vidno zbunjena i nisu znali šta im je dalje činiti. Kada se ponovo oglasila muzika, Šipoš je ponovo počeo da pleše. Ponovo sam ućutkao Ciganina svirača, a vodnik je uprkos tome, i u nedostatku muzike nastavio da pleše valcer. Izgledalo je da smatra da se sve namešta da njemu ide u prilog.
Ova neprijatna situacija me je izuzetno nervirala, pa sam rekao poručniku F. F. da će biti najbolje da sa svojim prijateljem ode kući, jer mi ni pod kojim okolnostima nećemo dozvoliti da plešu, pa kud puklo da puklo.
F. F. je na to bez ijedne reči potegao mač, na šta je Šipoš uzviknuo: – Bez rasprave! Pošto se muzika ponovo oglasila, ponovo je zaplesao sa jednom devojkom. Naravno, najjednostavnije rešenje bilo bi da sa njim niko ne pleše, ali su mnoge devojke zavidele Ani, pa se sa njom nisu solidarisale. Kada sam i treći put ućutkao muzičare, Šipoš je rekao:
– Ako me ne ostavite na miru, biće ovde danas i šamaranja!
Nisam bio rad da to sačekam. Znao sam da bih morao da se pobijem sa oba oficira, jer ako njihov pukovnik sledećeg dana sazna šta se dogodilo, najmanje što će od njih očekivati biće da potraže zadovoljenje oružjem zbog javnog sramoćenja. Muzičare smo podelili na dva dela, uzeli smo pića koliko smo smatrali da nam je potrebno, a potom smo se obratili društvu: – Ko želi slobodan je da pođe sa nama, a ko ostaje, želimo mu dobar provod! – posle čega smo se zaputili prema šumi.
Poručnik F. F. je pošao za mnom da bi mi uručio Šipoševu vizitkartu.
– Laslo Šipoš očekuje da mu sutra pošaljete svoje sekundante!
Poručnik, koji je gurnuo partnerku u posluženje, smatrao je da se čitav događaj njega uopšte ne tiče i da je na Šipošu da rešava stvari. Vizitkartu nisam prihvatio, već sam mu odbrusio da me ostavi na miru. Ovo je sud kasnije protumačio kao „nevoljnost optuženog u početku da prihvati bačenu rukavicu“, što je docnije predstavljalo olakšavajuću okolnost.
Društvo se podelilo, pa su svi koji su se okupili oko nas pošli sa nama. Na oko pola sata hoda od šumareve kuće nalazi se mali letnjikovac u šumi, Srbi ga nazivaju Širokim bilom; tamo smo se smestili u kući jednog poznanika, pa smo se uz cigansku muziku provodili do duboko u noć. Obuzelo me je neko razuzdano raspoloženje, kao vojnika u noći pre bitke.
Sledećeg jutra su mi dva honvedska oficira uručila Šipošev poziv na dvoboj. Zatražio sam da mi baron Geramb i poručnik Gaisin budu sekundanti. Oficire sam angažovao jer nisam želeo da dođe do sukoba civila i vojske.
Zamolio sam prijatelje da pre nego što stupe u razgovor sa Šipoševim sekundantima, u moje ime na dvoboj izazovu poručnika F. F. Sve se ovo dešavalo u toku prepodneva. Sekundanti su se dogovorili da se dvoboj održi mačevima, sve dok jedan od nas ne bude mogao da se bori, i bez zaštitne bandaže. Trebalo je da u honvedskoj kasarni učestvujem na dva dvoboja istog dana, 30. jula, ujutru protiv Šipoša, popodne protiv poručnika F. F.
Naravno, u gradu se nije govorilo ni o čemu drugome osim o skandalu koji se dogodio u šumi, i moram da priznam da je javnost, prema čijem je mišljenju mnogo toga prilikom nemilog događaja meni išlo u prilog, bila nepodeljeno na mojoj strani.
Moj ujak Gusti mi je prišao rekavši: – Očekujem od tebe da im poput pravog Hercega pokažeš njihovog boga! Moja je majka naravno bila zabrinuta, ali mi je uspelo da je umirim rekavši joj da se radi o detinjariji koju ćemo izgladiti uzajamnim zvaničnim frazama. U Vršcu je oduvek gajen duh viteštva, i sve se uvek rešavalo po ustaljenom protokolu.
Dana 30. jula, ujutru, dok sam se spremao da pođem na mesto dvoboja, preda mnom se pojavila osoba koja mi je rekla da u čitavoj stvari ne igra nikakvu ulogu, posle čega mi je predala poruku mog prvog protivnika. Šipoš je navodno čuo da se spremam da se sklonim pod policijsku zaštitu, pa mi je žustro skrenuo pažnju da se obavezno pojavim u kasarni, jer će u suprotnom biti ovako ili onako. Kada mi je posrednik zatražio odgovor, rekao sam mu da ću ga svom suparniku lično uručiti.Pošto sam ukućane slagao da pregovori još uvek traju i da mogu da se oduže danima, peške sam otišao do Gerambovog stana, odakle sam sa svoja dva prijatelja otišao u honvedsku kasarnu.
Dvoboj se odigrao na spratu, u kadetskoj sobi iz koje su prethodno izneli krevete. Dok sam prolazio hodnikom, kroz jedna otvorena vrata ugledao sam Lasla Šipoša, sa perom u ruci, nagnutog nad pisaćim stolom punim zvaničnih dokumenata. Ova predanost birokratiji delovala je na mene potpuno otrežnjujuće. Moj suparnik se pojavio u sali za dvoboj tek kada su ga pozvali. Nekoliko minuta kasnije gledali smo jedan drugog preteći, sa mačevima u rukama. Moj je suparnik bio tri godine stariji od mene – u tom trenutku nisam imao ni dvadeset tri godine – a na golom torzou isticali su mu se razvijeni mišići. Sve vreme je zračio hrabrošću i hladnokrvnošću.
Glavni asistent nas je prema uobičajenom protokolu upitao da li želimo da se pomirimo, na šta sam ja ostao nem, a Šipoš je rekao:
– Nisam došao da pričam, već da se borim.
Već prilikom prve razmene udaraca osetio sam da sam mačem ubo u nešto meko. Ispod Šipoševe leve miške lila je krv. Zateturao se, na šta su ga lekari i sekundanti okružili.
– Obuci se i idi kući! – šapnuo mi je Geramb.
– Moje prisustvo nije neophodno?
– Nije.
Za to vreme su ranjenika položili na pod. Oba lekara su bila u potpunoj panici, jedan je vikao da se donese madrac, a drugi je urlao da ne gubi vreme jer će im zbog posekotine ispod miške ranjenik iskrvariti na rukama.
Otišao sam, a sa sobom sam poneo prizor prolivene krvi i lik bledog mladića sa osmehom na licu. U prizemlju su bili svi mladi oficiri, čekali su vesti o dvoboju; upućivali su mračne poglede prema civilu koji je nepovređen izlazio iz kasarne. Kasnije sam čuo da je Šipoš bio miljenik ostalih mladića. Čuo sam i da je bio najbolji mačevalac u svom puku. Ne znam da li je to bila istina, ali tog dana nesrećnom mladiću mačevanje nije išlo od ruke.
Na putu do kuće sreo sam na Andrašijevom šetalištu (danas Svetosavski trg, prim. prev.) jednog srpskog lekara, doktora J-a, koji je važio za najboljeg hirurga u gradu. Zamolio sam ga da požuri u kasarnu, pošto mi se činilo da lekari prisutni na dvoboju ne znaju šta im je činiti.
– Posekotina ispod miške? – upitao je. – Treba mu napraviti rez na grudima, a potom uhvatiti i povezati povređenu venu. To svako zna. Kolege će to umeti i bez mene, obojica su savesni doktori.
Potom me je pozdravio i otišao. Ja sam otišao kući. Kod kuće nisam nikome ništa rekao, uzeo sam knjigu u ruke, ali nisam mogao da čitam jer mi je svaki nerv bio napet u iščekivanju. Posle pola sata došao je Geramb. Seo je na uobičajeno mesto, na pletenu fotelju, i zapalio cigaretu. Potpuno bled je rekao:
–Preminuo je.
Poslepodne je trebalo da se održi i drugi dvoboj, ali je poručnik odustao. Izjavio je da će se odreći oficirskog ranga. To je i učinio. (Godinama kasnije sreo sam ga u svojstvu činovnika u gradskoj kući u Temišvaru).
Tekst preveo i priredio Tamaš Fodor
– Danas sam prvi put u životu „dobio korpu“. Ali osvetiću se ja već zbog toga!
Želeo sam da ga umirim, pa sam mu predložio naknadu u slučaju da je stvarno uvređen.Vodnik mi je na to odgovorio da mu ne treba posredovanje, već da će on sve sam da reši. Skrenuo sam mu pažnju da mi je kao organizatoru obaveza da zaštitim prisutne žene. Time nam se razgovor zavšio. Svemu tome nisam pridavao veliki značaj.
Posle ručka je ponovo došao red na ples. Šipoš mi je je prišao, želeći da razgovaramo, pa smo se udaljili pod krošnje obližnjeg drveća. Vodnik je i za vreme razgovora posmatrao plesače. Lice mu se odjednom ozarilo, a potom je uzviknuo:
– Moj prijatelj me je osvetio!
Ono što se u međuvremenu dogodilo je da je poručnik F. F. zamolio Anu za ples, i pošto su plešući obišli polovinu podijuma, gurnuo je među zabezeknute sluge kod mesta na kojem je stajalo posluženje. Potom se okrenuo da ode, ali ne pre nego što joj je rekao:
– Ovde vam je mesto, a ne u društvu gospode!
Vidno potresena, prebledela devojka se sama vratila u društvo. Nastala je konfuzija, ali ja i dalje nisam znao šta se tačno dogodilo. Jedan od prijatelja mi je sve ispričao, na šta sam rekao oficirima:
– Čestitam oficirskom koru na junačkom delu!
Prijatelji sa kojima sam porazgovarao o nemilom događaju, složili su se sa mnom da dva „gospodina“ ne mogu da ostanu sa nama u društvu, a ja sam na sebe preuzeo da im to dam do znanja. Rekao sam im doslovce sledeće:
– Kada smo na današnju zabavu pozvali mladu gospodu, pošli smo od pretpostavke da su svi oficiri džentlmeni. Sa žaljenjem smo se uverili da postoje izuzeci. Organizator zbog greške traži oprost od cenjene publike, a gospodu oficire molim da napuste ovo društvo.
Dva mlada vojnika bila su vidno zbunjena i nisu znali šta im je dalje činiti. Kada se ponovo oglasila muzika, Šipoš je ponovo počeo da pleše. Ponovo sam ućutkao Ciganina svirača, a vodnik je uprkos tome, i u nedostatku muzike nastavio da pleše valcer. Izgledalo je da smatra da se sve namešta da njemu ide u prilog.
Ova neprijatna situacija me je izuzetno nervirala, pa sam rekao poručniku F. F. da će biti najbolje da sa svojim prijateljem ode kući, jer mi ni pod kojim okolnostima nećemo dozvoliti da plešu, pa kud puklo da puklo.
F. F. je na to bez ijedne reči potegao mač, na šta je Šipoš uzviknuo: – Bez rasprave! Pošto se muzika ponovo oglasila, ponovo je zaplesao sa jednom devojkom. Naravno, najjednostavnije rešenje bilo bi da sa njim niko ne pleše, ali su mnoge devojke zavidele Ani, pa se sa njom nisu solidarisale. Kada sam i treći put ućutkao muzičare, Šipoš je rekao:
– Ako me ne ostavite na miru, biće ovde danas i šamaranja!
Nisam bio rad da to sačekam. Znao sam da bih morao da se pobijem sa oba oficira, jer ako njihov pukovnik sledećeg dana sazna šta se dogodilo, najmanje što će od njih očekivati biće da potraže zadovoljenje oružjem zbog javnog sramoćenja. Muzičare smo podelili na dva dela, uzeli smo pića koliko smo smatrali da nam je potrebno, a potom smo se obratili društvu: – Ko želi slobodan je da pođe sa nama, a ko ostaje, želimo mu dobar provod! – posle čega smo se zaputili prema šumi.
Poručnik F. F. je pošao za mnom da bi mi uručio Šipoševu vizitkartu.
– Laslo Šipoš očekuje da mu sutra pošaljete svoje sekundante!
Poručnik, koji je gurnuo partnerku u posluženje, smatrao je da se čitav događaj njega uopšte ne tiče i da je na Šipošu da rešava stvari. Vizitkartu nisam prihvatio, već sam mu odbrusio da me ostavi na miru. Ovo je sud kasnije protumačio kao „nevoljnost optuženog u početku da prihvati bačenu rukavicu“, što je docnije predstavljalo olakšavajuću okolnost.
Društvo se podelilo, pa su svi koji su se okupili oko nas pošli sa nama. Na oko pola sata hoda od šumareve kuće nalazi se mali letnjikovac u šumi, Srbi ga nazivaju Širokim bilom; tamo smo se smestili u kući jednog poznanika, pa smo se uz cigansku muziku provodili do duboko u noć. Obuzelo me je neko razuzdano raspoloženje, kao vojnika u noći pre bitke.
Sledećeg jutra su mi dva honvedska oficira uručila Šipošev poziv na dvoboj. Zatražio sam da mi baron Geramb i poručnik Gaisin budu sekundanti. Oficire sam angažovao jer nisam želeo da dođe do sukoba civila i vojske.
Zamolio sam prijatelje da pre nego što stupe u razgovor sa Šipoševim sekundantima, u moje ime na dvoboj izazovu poručnika F. F. Sve se ovo dešavalo u toku prepodneva. Sekundanti su se dogovorili da se dvoboj održi mačevima, sve dok jedan od nas ne bude mogao da se bori, i bez zaštitne bandaže. Trebalo je da u honvedskoj kasarni učestvujem na dva dvoboja istog dana, 30. jula, ujutru protiv Šipoša, popodne protiv poručnika F. F.
Naravno, u gradu se nije govorilo ni o čemu drugome osim o skandalu koji se dogodio u šumi, i moram da priznam da je javnost, prema čijem je mišljenju mnogo toga prilikom nemilog događaja meni išlo u prilog, bila nepodeljeno na mojoj strani.
Moj ujak Gusti mi je prišao rekavši: – Očekujem od tebe da im poput pravog Hercega pokažeš njihovog boga! Moja je majka naravno bila zabrinuta, ali mi je uspelo da je umirim rekavši joj da se radi o detinjariji koju ćemo izgladiti uzajamnim zvaničnim frazama. U Vršcu je oduvek gajen duh viteštva, i sve se uvek rešavalo po ustaljenom protokolu.
Dana 30. jula, ujutru, dok sam se spremao da pođem na mesto dvoboja, preda mnom se pojavila osoba koja mi je rekla da u čitavoj stvari ne igra nikakvu ulogu, posle čega mi je predala poruku mog prvog protivnika. Šipoš je navodno čuo da se spremam da se sklonim pod policijsku zaštitu, pa mi je žustro skrenuo pažnju da se obavezno pojavim u kasarni, jer će u suprotnom biti ovako ili onako. Kada mi je posrednik zatražio odgovor, rekao sam mu da ću ga svom suparniku lično uručiti.Pošto sam ukućane slagao da pregovori još uvek traju i da mogu da se oduže danima, peške sam otišao do Gerambovog stana, odakle sam sa svoja dva prijatelja otišao u honvedsku kasarnu.
Dvoboj se odigrao na spratu, u kadetskoj sobi iz koje su prethodno izneli krevete. Dok sam prolazio hodnikom, kroz jedna otvorena vrata ugledao sam Lasla Šipoša, sa perom u ruci, nagnutog nad pisaćim stolom punim zvaničnih dokumenata. Ova predanost birokratiji delovala je na mene potpuno otrežnjujuće. Moj suparnik se pojavio u sali za dvoboj tek kada su ga pozvali. Nekoliko minuta kasnije gledali smo jedan drugog preteći, sa mačevima u rukama. Moj je suparnik bio tri godine stariji od mene – u tom trenutku nisam imao ni dvadeset tri godine – a na golom torzou isticali su mu se razvijeni mišići. Sve vreme je zračio hrabrošću i hladnokrvnošću.
Glavni asistent nas je prema uobičajenom protokolu upitao da li želimo da se pomirimo, na šta sam ja ostao nem, a Šipoš je rekao:
– Nisam došao da pričam, već da se borim.
Već prilikom prve razmene udaraca osetio sam da sam mačem ubo u nešto meko. Ispod Šipoševe leve miške lila je krv. Zateturao se, na šta su ga lekari i sekundanti okružili.
– Obuci se i idi kući! – šapnuo mi je Geramb.
– Moje prisustvo nije neophodno?
– Nije.
Za to vreme su ranjenika položili na pod. Oba lekara su bila u potpunoj panici, jedan je vikao da se donese madrac, a drugi je urlao da ne gubi vreme jer će im zbog posekotine ispod miške ranjenik iskrvariti na rukama.
Otišao sam, a sa sobom sam poneo prizor prolivene krvi i lik bledog mladića sa osmehom na licu. U prizemlju su bili svi mladi oficiri, čekali su vesti o dvoboju; upućivali su mračne poglede prema civilu koji je nepovređen izlazio iz kasarne. Kasnije sam čuo da je Šipoš bio miljenik ostalih mladića. Čuo sam i da je bio najbolji mačevalac u svom puku. Ne znam da li je to bila istina, ali tog dana nesrećnom mladiću mačevanje nije išlo od ruke.
Na putu do kuće sreo sam na Andrašijevom šetalištu (danas Svetosavski trg, prim. prev.) jednog srpskog lekara, doktora J-a, koji je važio za najboljeg hirurga u gradu. Zamolio sam ga da požuri u kasarnu, pošto mi se činilo da lekari prisutni na dvoboju ne znaju šta im je činiti.
– Posekotina ispod miške? – upitao je. – Treba mu napraviti rez na grudima, a potom uhvatiti i povezati povređenu venu. To svako zna. Kolege će to umeti i bez mene, obojica su savesni doktori.
Potom me je pozdravio i otišao. Ja sam otišao kući. Kod kuće nisam nikome ništa rekao, uzeo sam knjigu u ruke, ali nisam mogao da čitam jer mi je svaki nerv bio napet u iščekivanju. Posle pola sata došao je Geramb. Seo je na uobičajeno mesto, na pletenu fotelju, i zapalio cigaretu. Potpuno bled je rekao:
–Preminuo je.
Poslepodne je trebalo da se održi i drugi dvoboj, ali je poručnik odustao. Izjavio je da će se odreći oficirskog ranga. To je i učinio. (Godinama kasnije sreo sam ga u svojstvu činovnika u gradskoj kući u Temišvaru).
Tekst preveo i priredio Tamaš Fodor
Iz novinskog arhiva