Posmatramo današnje mačevanje kao genezu razvoja veštinje, odnosno kao logičan korak napred, što implicira da znanje crpimo iz vrela renesansnih tehnika, usavršavamo ih, dorađujemo i prilagođavamo. Vodimo se mudrošću da ćemo od potomaka dobiti onoliko poštovanja koliko poštujemo svoje pretke. Stoga današnje mačevanje posmatramo samo kao jedan logičan korak napred u razvoju spirale mačevalačke veštine, i iako sa dimenzija vremena i spoljašnje forme deluju da su u diskontinuetu, to je samo naizgled nezavisno, a posmatrano dublje karmički su povezani, i kao takvi su neraskidivi, ne mogu se posmatrati bez elemenata međuzavisnosti.
Iako je u većini mačevalakih škola to popunarno ne učestvujemo u rovovskoj borbi pristupa veštinu, načinima i metodama mačevanja. Svaka veština, svaka vrsta mača je zasebna u svojoj lepoti, i deje svojevrstan pečat. I tako je- kako je. Ne postoji Sveto Pismo kada govorimo o tehnikama mačevanja. Ono što je bilo pre par decenija danas je prevazidjeno, ali je u svom zenitu bilo svrsishodno i upotrebljivo. Kako idemo dublje u istoriju promene su drastičnije... I šta je naš cilj: Iz svega izvući ono najbolje, najkvalitetnije, najdelotvornije i primeniti u datom trenutku, odnosno iskustvo pretvoriti u pobedu.
Postoje dileme koje zahtevaju da se razjasne kako početnika u mačevanju ne bi dovele u zabludu. Najgrublje rečeno mačevalac prvo mora se nauči poniznosti, onda može da se iskusi slava. Pogrešan pristup mačevanju lako dovodi do degradacije vešine, i kao mačevaoci osećamo obavezu da na pravi način obrazložimo našu doktrinu. Vrlo tanka nit razdvaja veštinu borbenog i scenskog mačevanja od lakrdijaštava koje se danas prezentuje na svakom koraku a uključuje i mačevanje u svoje programe. Iako izvodimo performanse, aktivno mačujemo u pozorišnim komadima i upošte mačevanje smatramo umetnošću, NIKAKO ne smatramo sebe vašarskim zabavljačima. Mi negujemo veštinu koja se sazreva strplivim radom, preoučavanjem tehnika, a nikako kvazi varvaskim nadmetanjima. Ne dozvoljavamo da se muljem zamuti voda. Cilj nam je izgradnja svakog našeg člana, sazrevanje kako u veštini, tako i kao komletne ličnosti negujući klasične vrednosti.
I opet pitanje koje sebi često postavljamo. Šta je cilj veštine? Ma kako delovalo pretenciozno namera nam je da izvršimo vraćanje intelektualizma u ovu kraljevsku aristokratsku plemenitu veštinu i da joj damo notu umetnosti, bez obzira što je mačevanje u svojoj osnovi danas ipak olimpijski sport. Hteli da to istaknemo ili ne, mačevanje nas privlači gracioznošću pokreta, nekim posebnim šarmom prikazanim u svojim tehničkim elementima, maštovitosti i brzine razmišljanja u realizaciji taktike. Mačevanje treba posmatrati kao uzvišenu i plemenitu veštinu, ne zaboravljajući da ono oživljava duh renesanse, lepotu kreacije, suptilnost, i na kraju krajeva duh jednoh starog vremena. Ovde se mačevanju posvećujemo na jedan nesportski način, odnosno učenicima otvaramo jedan pristup, i kod njih izgrađujemo jedno shvatanje, o maču kao oružiju a ne kao o sportskom rekvizitu. To je jedan poseban izazov koji nam služi da se postigne jedna radnja slična odrazu u ogledalu. Kad mačevalac obučen težim mačevima, odnosno špadom i rapirom ponovo uzme sporski mač ili floret u ruke, on sportskoj borbi zbog dobijenog refleksa od težeg, pravog mača, pristupa zrelije, jer već ima razvijenu svest da je mač oružije, a i on sam ima prednost jer je ruka „navikla“ na veće težine.
Razne moderne viteške igre, udrženja koja se svakim danom osnivaju i gase, gde se vitlaju sekire i buzdovani, često sa povredama, ostavljamo drugima, jer njih inače ne smatramo mačevaocima, a mi ćemo se i dalje voditi manirima i ukusom. Ako neko mačevanju prilazi sa predrasudom da je to umeće ubijanja, on jednostravno nema „ sluha“ za njegovo dugotrajno vežbanje i usavršavanje, ili on nije za veštinu mačevanja, ili mačevanje nije za njega. Strplivo podčinjavanje elementima tehnike čovek se razvija telesno, duhovno i duševno, a to kasnije omogućava formiranje mačevalačkih taktika što implicira razvoju samodiscipline, samokontrole, i prevazilaženju preosetljivosti, hedonističkog mekuštva i razmaženosti. Savlađujući veštinu mačevalac podiže sopstvene granice i mogućnosti, i korak po korak prevazilazi ispraznost stnih svakodnevnih zaglupljuvanja komercijalnim trivijalnostima, i radi na svom usavršvanju i oplemenjivanju.
„Ko nauči da se bori u blatu,
taj je na suvom nepobediv“
iz filma Kralj Artur
" Dobri su borci, u stara vremena, ponajpre sebe spremali da ih neprijatelj ne bi bio kadar pobediti, a zatim su vrebali mogućnost da pobede neprijatelja. U vašim je rukama da se sami sačuvate od poraza, a priliku da pobedite neprijatelja pružaće vam sam neprijatelj. Na taj način, dobar je borac u stanju da sebe samog sačuva od poraza, ali poraz neprijatelja ne zavisi od nas. Otud izreka :“možemo znati kako se pobeđuje, a da ne budemo u stanju da pobedimo“. Težnja da se osiguramo od poraza nameće nam odbrambenu taktiku, a težnja da pobedimo neprijatelja traži od nas da pređemo u napad. Oslanjati se na odbranu znak je nedovoljne snage; napadati, odraz je izobilja snage. Tako i mi možemo birati: da se sačuvamo ili da izvojujemo potpunu pubedu. Sagledati pobedu onda kada je i prosečan čovek vidi i nije vrhunac mudrosti. Podići sa zemlje jesenji list nije znak velike snage; videti sunce i mesec nije dokaz oštrog vida; čuti grmljavinu groma nije odraz izvežbanog sluha. Naši preci nisu nazivali veštim borcem onoga koji je samo pobeđivao, već onoga koji je sa lakoćom sticao pobede. I uvek na umu imati komentar starog učitelja:
Pobede njegove nisu mu donele uvažavanje ni da je mudar ni da je hrabar.. on je pobeđivao, jer nije dopuštao da mu se potkrade neka greška.“
Pobede njegove nisu mu donele uvažavanje ni da je mudar ni da je hrabar.. on je pobeđivao, jer nije dopuštao da mu se potkrade neka greška.“