Oni koji tragaju za savršenstvom znaju da savršenstvo ne postoji
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/1848555_orig.jpg)
Ukoliko bi se za neko oružije uopšte moglo reći da je veličanstveno, onda je to svakako rapir. Kako zbog dizajna garde, zbog dužine i oblika sečiva, takođe i zbog specifične thnike kojom se rapirom rukuje, ovaj mač s pravom zaslužuje posebno mesto na spirali razvoja hladnog oružija. Kada se kaže " rapir " generalno se misli na relativno dugo sečivo (oko1m), sa složenim i gizdavim balčakom koji je konstruisan tako da obezbedi zaštitu naoružane ruke. Osobenost garde rapira su prstenovi koji su međusobno ukršteni. Kasnije su ovi prstenovi pokriveni sa metalnim pločama, koji se na kraju se razvijaju u stilizovanu „čašu“ (hilts). Sečivo je dovoljno široko (oko 2,5cm) i snažno da se uradi parada gotovo bilo kom drugom oružju, a ipak dovoljno usko i lako, u odnosu široke jednoručne mačeve srednjeg veka, da omogućava izvođenje kompleksnih tehnika i radnji. To je omogućeno razvojem tehnologije obrade metala, negde oko 1500 godine. Primenom savremene metalurgije omogućena je izrada oštrijeh vrha i tanjeg sečiva, čime bod dobija prednost nad sečenjem.
Sečiva kod rapira su izrađivana raznoliko. Od oštrih celom svojom dužinom, ili oštrih samo od sredine do vrha što je češći slučaj. Uglavnom su dvosekla i teška oko 1 kg. Razni majstori rapira su proučavali sečivo. Definisali su podele sečiva na dva, tri, četiri , pet ili čak devet delova. Međutim, najčešće majstori dele sečivo rapira u tri dela, i ta podela je po meni najadekvatnija. Forte (jako) je deo sečiva bliže do balčaka. Debole (slab), je deo tanji deo sečiva koji uključuje i vrh.
Centralni trećinu sečiva , između forte i debole, nazivaju medio, mecosopran ili terzo. Ova podela je zadržana i u kasnijoj deskripciji sportskog oružija. Ricasso je onaj deo sečiva , koji se nalazi zaštićen ispod ukrštenih delova balčaka ili kuillons (ispod nakrsnice). Veliki boj majstora je raspravljao o idealnoj dužini rapira i većina daje zajedničku preporuku, da rapir treba da je toliki da kad stoji uspravno i mač vrhom dodiruje tlo, kuillions (nakrsnica) bude u visini sa pupka.
I svaki dalji dalji posao oko opisivanja i definisanja rapira je vrlo nezahvalan. Rapir se u celoj svojoj vremenskoj liniji trajanja istinski ne uklapa u bilo koje pojedinačne definicije. Naravno, u toku zenita rapira koji je trajao gotovo tri veka, metalurgija je od eksperimentalno zanatske veštine postala naučna disciplina sa širokim diapazonom primene. Dužina i širina sečiva, dizajn balčaka i čak dužina oštrice razlikovala se u zavisnosti kako od perioda tako i od podnedblja i ličnog izbora mačevaoca. I to je dovelo da se širom Evrope upotrebom ovog oružija promeni osnova kulture i stila borenja, bilo italijanskog, španskog, i svih drugih stilova mačevanja. A i sama reč rapir takođe ne trpi uniformnost definisanja. Što se dublje ulazi u lingvističku analizu, to se nilazi na širi dijapazon termina i pojmova (spada da lato, espada, espada ropera, epee i sl.), tako je moj savet početnicima u mačevanju rapiom da uputstva tehnike i definicije uzimaju sa rezervom. Mi kao mačevaoci ćemo se zadovoljiti prostom definicijom: „Rapir je dvosekli mač vitkog sečiva, obavezno jednoručni sa specifičnom prepoznatljivom gardom. Korišćenje ovog oružija preferira bod nad sečenjem, a koristi se samostalno, ili sa nekim pomoćnim oružijem u drugoj ruci.“
I koliko god ovo oružije proučavali, vežbali sa njim, hvalili ga, kudili, ne možemo a da ne primetimo da se sa njegovim stupanjem na istorijsku scenu mačevanje počinje svrstavati u umetnost. Sva elegancija, suptilnost i gracioznost sa rapirom dobijaju pun zamah, svrstavajući ovo oružije na zasluženi piedestal mačevalačkog sveta.
Sečiva kod rapira su izrađivana raznoliko. Od oštrih celom svojom dužinom, ili oštrih samo od sredine do vrha što je češći slučaj. Uglavnom su dvosekla i teška oko 1 kg. Razni majstori rapira su proučavali sečivo. Definisali su podele sečiva na dva, tri, četiri , pet ili čak devet delova. Međutim, najčešće majstori dele sečivo rapira u tri dela, i ta podela je po meni najadekvatnija. Forte (jako) je deo sečiva bliže do balčaka. Debole (slab), je deo tanji deo sečiva koji uključuje i vrh.
Centralni trećinu sečiva , između forte i debole, nazivaju medio, mecosopran ili terzo. Ova podela je zadržana i u kasnijoj deskripciji sportskog oružija. Ricasso je onaj deo sečiva , koji se nalazi zaštićen ispod ukrštenih delova balčaka ili kuillons (ispod nakrsnice). Veliki boj majstora je raspravljao o idealnoj dužini rapira i većina daje zajedničku preporuku, da rapir treba da je toliki da kad stoji uspravno i mač vrhom dodiruje tlo, kuillions (nakrsnica) bude u visini sa pupka.
I svaki dalji dalji posao oko opisivanja i definisanja rapira je vrlo nezahvalan. Rapir se u celoj svojoj vremenskoj liniji trajanja istinski ne uklapa u bilo koje pojedinačne definicije. Naravno, u toku zenita rapira koji je trajao gotovo tri veka, metalurgija je od eksperimentalno zanatske veštine postala naučna disciplina sa širokim diapazonom primene. Dužina i širina sečiva, dizajn balčaka i čak dužina oštrice razlikovala se u zavisnosti kako od perioda tako i od podnedblja i ličnog izbora mačevaoca. I to je dovelo da se širom Evrope upotrebom ovog oružija promeni osnova kulture i stila borenja, bilo italijanskog, španskog, i svih drugih stilova mačevanja. A i sama reč rapir takođe ne trpi uniformnost definisanja. Što se dublje ulazi u lingvističku analizu, to se nilazi na širi dijapazon termina i pojmova (spada da lato, espada, espada ropera, epee i sl.), tako je moj savet početnicima u mačevanju rapiom da uputstva tehnike i definicije uzimaju sa rezervom. Mi kao mačevaoci ćemo se zadovoljiti prostom definicijom: „Rapir je dvosekli mač vitkog sečiva, obavezno jednoručni sa specifičnom prepoznatljivom gardom. Korišćenje ovog oružija preferira bod nad sečenjem, a koristi se samostalno, ili sa nekim pomoćnim oružijem u drugoj ruci.“
I koliko god ovo oružije proučavali, vežbali sa njim, hvalili ga, kudili, ne možemo a da ne primetimo da se sa njegovim stupanjem na istorijsku scenu mačevanje počinje svrstavati u umetnost. Sva elegancija, suptilnost i gracioznost sa rapirom dobijaju pun zamah, svrstavajući ovo oružije na zasluženi piedestal mačevalačkog sveta.
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/1099779.gif?250)
Veliki zagovornik avangardne borbe bodom Camillo Agrippa objavio je svoju knjigu Trattato di Scienza d’Arme 1553, u kojoj razbija predrasude, uprošćava stavove. Kao Poznati arhitekta i matematičar, napasao je veliki broj knjiga i sve to primenio na mačevanje. Njegovo korišćenje geometrijskih diagrama, ilustracije koje pokazuju telo u pokretu, kao i detaljan opis pokreta u tekstu daju svemu jedan naučni pristup. Sveo je broj gardova na četiri,a fokus prebacio sa udarca na bod. Njegov matematički um je uveo praktičnost, a poznavanje ljudske anatomije ga uvodi u akcije boda i udarca.
Mi u našoj školi praktikujemo „ španski stil visoke šake“, mada naučivši osnove lako je moguće analizirati druge stilove. Među tim kod učenika brzo usledi domanda affascinante. Kada to pianje dobijam osluškujem frekvenciju glasa polaznikao. Zvuči neverovatno, ali iz pitanja gotovo nepogršivo zaključujem ko rapir stvarno želi da nauči da koristi, odnosno da li polaznik iz pomodarstva, sujete, želje za takmičraskim rezultaom ili ko zna zbog čega želi da postane mačevalac. To dobar instruktor jednostavno oseti. I često moj odgovor postane hladan tuš. Svako može da nauči da mačuje. Nisu bitne ni godine, ni kondiciona priprema. Čovek mora jednostavno da voli celu ovu priču, da oseća da joj pripada i da je deo nje. Sve drugo ja bih sveo pod formu iznuđenog. A jedino što je stvarno potrebno je upornost i temeljitost. Korak po korak i s vremenom se u veštini napreduje. Namerno sam ovaj pasus ostavio za kraj dugačkok teksta, jer svi nespremni za ovaj pristup mačvanju neće ni stići do njega, a sa moje strane gledajući nije njima ni namenjen.
Mi u našoj školi praktikujemo „ španski stil visoke šake“, mada naučivši osnove lako je moguće analizirati druge stilove. Među tim kod učenika brzo usledi domanda affascinante. Kada to pianje dobijam osluškujem frekvenciju glasa polaznikao. Zvuči neverovatno, ali iz pitanja gotovo nepogršivo zaključujem ko rapir stvarno želi da nauči da koristi, odnosno da li polaznik iz pomodarstva, sujete, želje za takmičraskim rezultaom ili ko zna zbog čega želi da postane mačevalac. To dobar instruktor jednostavno oseti. I često moj odgovor postane hladan tuš. Svako može da nauči da mačuje. Nisu bitne ni godine, ni kondiciona priprema. Čovek mora jednostavno da voli celu ovu priču, da oseća da joj pripada i da je deo nje. Sve drugo ja bih sveo pod formu iznuđenog. A jedino što je stvarno potrebno je upornost i temeljitost. Korak po korak i s vremenom se u veštini napreduje. Namerno sam ovaj pasus ostavio za kraj dugačkok teksta, jer svi nespremni za ovaj pristup mačvanju neće ni stići do njega, a sa moje strane gledajući nije njima ni namenjen.
" Mačevanje - umetnost nanošenja udaraca i bodova mačem bez primanja istih. Poraziti protivnika nanošenjem pogodaka a da ne budemo pogođeni načinila je mačevanje kao veštinu vrlo komplikovanom i teškom, jer oku koje vidi i pazi, razumu koji promišlja i rešava i ruci koja sve ispunjava, potrebno je dodati još i tačnost i brzinu, što sve ukupno daje život oružju kojim se rukuje." Molijer, 1650 |
Rapir i daga
Osećamo obavezu koju graciozna crta naše veštine od nas zahteva, da stare zaboravljene tehnike izvučemo iz zaborava. Nastojimo da pod svetla pozornice postavimo i zanosno oživimo svu lepotu mačevanja sa obe naoružane ruke. I tehnike rapirom koje proučavamo svoju punu formu dobijaju kad i leva ruka postane opasna za protivnika. Najčešći slučaj je da je u levoj ruci daga, odnosno bodež dovoljno dugačak i masivan da se sa njim može izvesti parada. Po svojim karakteristikama bodež, kao na primer Pungale Bolonese, deluje impresivno, a zbog toga što je kratak postaje i veoma opasan. Samim tim zahteva najpažljivije posmatranje, odnosno naš pogled dok se borimo sa ovako naoružanim protivnikom, ne sme ni za tren napustiti protivnikovu bodežom naoružanu ruku.
|
Rapir i mali štit - pava
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/7336492.png?250)
A kombinacija rapira i bodeža je nastala kao proces evolucije mačevanja širokim mačem i pavom. Ovaj sitem mačevanja je dosta stariji, a to se vidi po izgledu mača. Kraći je i širi od rapira, jednosekli, sa relativno tupim vrhom, implicira da se sa njim radi uglavnom sečenje. Način držanja ovog mača je sa kažiprstom preko nakrsnice, što je nasledio rapir. A pava je mali štit, dijametra ne većeg od 35cm. Držao se levom rukom ispred tela, bez oslanjanja na podlakticu.Ponekad je bio opremljen metalnim šiljkom koji je imao ulogu svojevrsnog bodeža. I baš taj šilljak je kasnije poslužio kao model za naoružavanje i druge ruke sečivom. Iako je nasleđe tehnike evidentno, jedna pojedinost ne može ostati nezapažena - borci su u levom stavu. Ali svaka tehnika ima svoje osobenosti pa i ova, i to mačevanju renesansnog tipa daje notu zanosa. Kombinacija (mač i pava) je inicirala i scensku formu borbe.
Rapir i plašt u nenaoružanoj ruci
Radnje ovom kombinacijom su u mačevalačkoj teoriji poznate kao progresije. Definisao ih je Marozzo, ali je ujedno i izradio sistem scenske borbe (triprogresije), koji je svojevrstan ples sa četri učesnika u potpunoj geometriskoj proporciji.
Veoma specifična retka i nadasve neobična tehnika borbe je korišćenje ogratača kao defanzivnog oružija u levoj ruci. Po starim majstorima, ogrtač se dva puta obmota oko leve ruke tako da prekriva lakat. Leva šaka drži kragnu, čiji se rub prebacuje preko ruke, tako da u naborima visi sa njene spoljašnje strane. Baš tim naborima, a ne delom koji štiti ruku, mi pariramo protivniku, a lako je tako smotan ogrtač prebaciti protivniku preko mača, ili u još boljem slučaju preko lica. |
Spada di Lato
„ Pozdrav u Mačevanju, opšte je privaćen među gospodom, u svim
Akademijama, pre školske ili slobodne borbe. “
De Angelo
Akademijama, pre školske ili slobodne borbe. “
De Angelo
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/__8315838.png)
Rapir je do XVII postepeno evoluirao u obliku i lakoći i tada je dostigao zenit. Parade koje je rapir razvio, a koje se de fakto koriste i u današnjem mačevanju, dovedene su konačno na nivo savršenstva. U stvari, fundamentalni principi umetnosti mačevanja od ranog rapira, se skoro uopšte nisu menjali, dok akademsku gracioznost predstavljenu u periodu špade, moderni mačevaoci nikad nisu prevazišli.
„Nikada ne započinji sa udarcem!“
W.Wilson-Aksiom udarca
Iako ima jedno sečivo oštro, špada služi isključivo za bod. Sečivo je tu samo da onemogući protivniku hvatanje oružija rukom. To upustvo ustvari važi još od rimskog gladijusa i provlači se do danšnjih duela. Na primer i Giovani dall’Agocchie, je zabeležio da je bod superiorniji od udarca. U svojoj knjizi Opera Necessaria (1572), među prvima je klasifikovao udarce i bodove.
„Kada bod počinje sa šakom koja je visoko to je imbroccata i sa šakom nisko to je stoccata. Kada dolazi sa leve strane zove se punta roversa."
I tako ples traje uz elegantno držanje, graciozan nastup. Odlika pristojnosti, poštovanja protivnika, posmatrača je oličenje borbe špadom. Dvoboj pištoljem je priličio, a i danas prliči svakom. Dvoboj mačem, pogotovom špadom – ne. Citat starog majstora mačevaja De Angela to manifestuje.
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/published/__4208675.jpg?1609428805)
A pravilno urađene parade, riposte ispadi, predkoraci...? Naravno, oni su samo posledica dugogodišnjeg učenja, strplivog, bez sujete, netrpeljivosti. Karika je ovu koncepciju preuzela. Veština koja Vam se nudi, istovremeno puno i traži od Vas. I mnogi su otpali. I mnogi će još otpasti, ali to je prirodan tok kristalizacije veštine.
![Picture](/uploads/2/4/9/6/24962149/12112379-1228583897157891-3320373023577461719-n_orig.jpg)
I možemo se zapitati koji je konačan cilj mačevanja sa špadom? To se može podvesti pod pitanja koja ulaze polje mačevalačke a i životne filozofije. Mačevanje treba da postane racionalizovano i svesno, a telesni pokreti da se izvode u onoj meri brzo u kojoj se protivnikova radnja uočava i još brže predviđa. I u tom smislu mačevalačka borba postaje u velikoj meri intelektualni duel u kome se prvenstveno nadmeću brzo opažanje, razmišljanje, znanje, taktika, iskustvo, lukavstvo, više nego refleks, uvežbanost i okretnost. Mačevalac mora da postane u potpunosti slobodan i nepredvidiv u pokretima, enigma za protivnika koja je rešiva u onoj meri u kojoj je moguće u šahovskoj kombinatorici proniknuti u nameru i proračunati potez koji sledi. I ta promišljenost često nije besplatna. Stari majstori špade u borbi su svesno, kao šahisti, uračunavali i namernu žrtvu pa su pristajali da budu lakše ili teže ranjeni ukoliko će sa ovom akcijom naneti protivniku smrt. Mnogi mačevaoci su imali na stotine duela iza sebe, i bili su sa mnoštvom ožiljaka na svojim rukama, nogama ili ramenima zbog toga što su lukavo nudili svojim nestrpljivim, naivnim i nepromišljenim protivnicima, kako bi im pritom zadali kobni udarac u srce, stomak ili vrat. I to su ustvari naši pravi učitelji, a njihova koncepcija duela je dovela do mačevanja u današnjem obliku, i naš zadatak je da kad god uzmnemo sportski mač u ruke ne zaboravimo njegovu genezu.