Prilazeći ovoj temi zapravo se prilazi poslu koji daleko nadmašuje duhovnu sposobnost i radnu silu neophodnu za povlačenje paralele mača kao oružija i mača kao uzročnika libida. Fatalnost koja se razvija iz teme ne trpi ni čisto književnu obradu, a ni ograničenje naučnog ispitivanja. Koncepcija ove paralele, iako su se njome bavili veliki umovi poput Frojda, toliko je kompleksna da sadrži raznovrsna grananja sa nebrojanim detaljima i raznorodnim slojevima, da istraživača prisiljava na neprekidno proširivanje oblasti rada.
|
Često se u mitologiji ratnički elementi prepliću sa ljubavnim, čineći jednu sintezu, kao kod Apolona ili Afrodite, često tako integrisani u jednom liku da je granicu gotovo nemoguće povući. Ta veza se bazira na njihovoj dubokoj srodnosti, svedenoj na zajednički imenilac- potenciranje života. Sam spoj je u potpunosti shvatljiv sa jednog primitivnog shvatanja sveta (ukoliko naš savremeni ne posmatramo kao devijantan i razmažen) gde su plodnost i sigurnost osnovni nosioci života. I tu dolazimo do elementa koji ljubavni i ratnički element povezuje. Veoma je vidljiv prikaz mača, koji figurira u mitologijama raznih kultura, kojim se život oduzima, ali i brani. Istovremeno, mač je i uništitelj i nosilac života. I opet se mora istaći da je oružije u nižoj ravni, u odnosu na procese i radnje koje događaje karakterišu. Ali iako na nižem mestu lestvice mač je neophodan da izvrši sintezu erosa i tananosa.
Tanka jeza libida, čija je manifestacija blaga drhtavica, ima u fizičkoj ravni za uzrok hladnog metala i kože. U podsvesnoj ravni pak, sam pogled na oružije budi višegneracijsko sećanje, ili preciznije rečeno tuđe iskustvo preneseno vaspitanjem, pripisanio moći oružija. Ta jeza nastaje negde u donjem delu trbuha, nazvanom more energije. Istočni narodi punu pažnju posvećuju ovom izvoru, Kinezi je nazivju tan tjen, Japanci hara, a Indijci ovo vrelo smeštaju u predeo druge čakre zvane swadhistana. Zanimljivo je posmatrati granice u kojima se libido kreće u mentalnoj ravni. Za komentar krajnjeg ishoda, ma koliko to neprirodno i jezivo izgledalo, moram se poslužiti devijantnim stavovima Markiza de Sada. Iz tog ugla paralela libido- oružije izgleda zastrašujuće i sa izrazima mučnine. Cinični egoizam dovodi do prelaza sa normalnog stanja erotske želje na razlaganje u vidu siteze zavisti i moći. I krajnji najneprirodniji stav, negde na limesu ludila iskazan je kroz misao : "Najbolje se srodimo sa smrću kada je dovedemo u vezu sa nekom bludnom misli’’. Ovo je direktno prkošenje smrti, koje se manifestuje erotskim nemirom koji sve nadvladava, osećanja mračne perspektive koja su oličenje diskontinuinirane duše, i završava u zapećku podsvesti. To gledište omeđava prostor za analizu paralele, ne dozvoljavajući da se pod pojmom avangardne ideje jedan
bolestan stav uvuče u prirodan proces.
bolestan stav uvuče u prirodan proces.
Logičan sled je asimetrična, ali uzajamno povezna pojava, definisana u drugoj polovini XIX veka – mazohizam. Za definisanje bih se poslužio stavom psihoanalitičara Franca Aleksandera: ’’Perverzije odraslih zasnivaju se na infatalnim i oslobađaju višak energije, koji se ne može kanalisati u drugim pravcima. Proučavanje perverzija potvrđuje ono gledište što u erotičkim fenomenima vidi manifestaciju viška energije koji se ne može integtisati u ličnost. Seksualni sadisti nisu sposobni da izraze svoju agresuvnost i želju za vlašću na uobičajan način. Većina njih su veliki inhibrirani sramežljivci. Njihovi agresivni i neprijateljski nagoni imaju koren u ranom iskustvu, ali normalan izraz ovih nagona je blokiran i oni se oslobađaju jedino kroz pražnjenje u oblast seksa. Vremenski duga i mnogostruka nagomilavanja krivice u sebi, kristališu želju za patnjom i ispaštanjem’’. I tema ne bi mogla dalje da odmakne ukoliko se ne bi prodiskutovala teza: Ukoliko bi postojali uslovi da se razviju bolesti, bilo fizičke, bilo mentalne, svaki pojedinac bi im bio podležan. Tada dodir sečiva i oznojene kože, ili samo prisustvo oružija iako ga receptori nisu fizički registrovali, dobija sasvim drugi smisao.
izvodi iz pojedinih poglavlja knjige u pripremi : libido krvave oštrice- Željko Ćela
izvodi iz pojedinih poglavlja knjige u pripremi : libido krvave oštrice- Željko Ćela
Amazonke
Kada se pomenu Amazonke odmah se pomisli na hrabre, neustrašive devojke koje na sebi svojstven način traže svoje mesto pod suncem, i već vekovima uzbuđuju mušku maštu. Skeptici tvrde da je država neustrašivih žena za ondašnje vreme bila nezamisliva. Ali da malo pogledamo istorijske dokaze.
Herodot smešta njihovu postojbinu u region koji se graniči za zemljama koje su naseljavali Skiti i Sarmati. Pretpostavke zasnovane na arheološkim nalazima da su možda neke sarmatske žene učestvovale u nekim bitkama navele su naučnike da dođu do zaključka da je grčki mit o Amazonkama najverovatnije bio inspirisan stvarnim ženama ratnicama čije ime Amazonke potječe od skitske reči koja označava «ubice muškaraca». Drugi pak izori tvrde je nastalo od izraza koja označava «one koji obožavaju Mesec» (Amazonke su molile Artemidi – boginji Meseca), ali ipak najraširenija teorija, iako iako verovatno netačna, dolazi od same grčke riječi «amazos» što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predanju mladim devojkama ili spaljivale ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju lukom ili kopljem. Međutim, u umetničkim delima nema svedočanstva o ovoj praksi, jer su Amazonke prikazane sa obe dojke iako je desna vrlo često pokrivena.
Kao paradoks raširenom patrijarhalnom društvu imale su posebno vaspitanje. Kako su u plemenima živele samo žene – jednom godišnje su pozivale muškarce iz obližnjeg plemena u svrhu ljubavnog čina. Muška deca rađana iz tih veza prognana su očevima ili osuđena na smrt, dok su se ženska deca već od malih nogu obučavala za ulogu ratnice.
Po narodnom verovanju, osnovale su kraljevstvo pod vođstvom kraljice po imenu Hipolita („ona koja pušta svoje konje na slobodu“). Osnovale su mnoge gradove, između ostalih Smirnu, Efes, Sinop i Pafos.
U Ilijadi, Homer ih spominje pod imenom Antianeira („one koje se bore kao muškarci“)- i tvrdi da su se borile na strani Troje.
Amazonke se takođe pojavljuju u epizodi sa Argonautima, koji su nabasali na ostrvo Lemnos na svom putu ka zemlji Kolhidi. Argonauti su na ostrvu našli samo žene, kojima je vladala kraljica Hipsipila. Ostvu su dali ime Ginaikokratumena, što znači "vladavina žena".
Jedan od zadataka koje je Evristej dao Heraklu bio je da se domogne pojasa amazonske kraljice Hipolite.
Takođe se veruje da su Amazonke preduzele ratni pohod protiv ostrva Leukos (danas Zmijsko ostrvo u Crnom moru) na ušću Dunava, gde je Tetida rasula Ahilov prah.
Herodot smešta njihovu postojbinu u region koji se graniči za zemljama koje su naseljavali Skiti i Sarmati. Pretpostavke zasnovane na arheološkim nalazima da su možda neke sarmatske žene učestvovale u nekim bitkama navele su naučnike da dođu do zaključka da je grčki mit o Amazonkama najverovatnije bio inspirisan stvarnim ženama ratnicama čije ime Amazonke potječe od skitske reči koja označava «ubice muškaraca». Drugi pak izori tvrde je nastalo od izraza koja označava «one koji obožavaju Mesec» (Amazonke su molile Artemidi – boginji Meseca), ali ipak najraširenija teorija, iako iako verovatno netačna, dolazi od same grčke riječi «amazos» što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predanju mladim devojkama ili spaljivale ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju lukom ili kopljem. Međutim, u umetničkim delima nema svedočanstva o ovoj praksi, jer su Amazonke prikazane sa obe dojke iako je desna vrlo često pokrivena.
Kao paradoks raširenom patrijarhalnom društvu imale su posebno vaspitanje. Kako su u plemenima živele samo žene – jednom godišnje su pozivale muškarce iz obližnjeg plemena u svrhu ljubavnog čina. Muška deca rađana iz tih veza prognana su očevima ili osuđena na smrt, dok su se ženska deca već od malih nogu obučavala za ulogu ratnice.
Po narodnom verovanju, osnovale su kraljevstvo pod vođstvom kraljice po imenu Hipolita („ona koja pušta svoje konje na slobodu“). Osnovale su mnoge gradove, između ostalih Smirnu, Efes, Sinop i Pafos.
U Ilijadi, Homer ih spominje pod imenom Antianeira („one koje se bore kao muškarci“)- i tvrdi da su se borile na strani Troje.
Amazonke se takođe pojavljuju u epizodi sa Argonautima, koji su nabasali na ostrvo Lemnos na svom putu ka zemlji Kolhidi. Argonauti su na ostrvu našli samo žene, kojima je vladala kraljica Hipsipila. Ostvu su dali ime Ginaikokratumena, što znači "vladavina žena".
Jedan od zadataka koje je Evristej dao Heraklu bio je da se domogne pojasa amazonske kraljice Hipolite.
Takođe se veruje da su Amazonke preduzele ratni pohod protiv ostrva Leukos (danas Zmijsko ostrvo u Crnom moru) na ušću Dunava, gde je Tetida rasula Ahilov prah.
Tantraizam i mač